Altruizam je potpuno u tegobi, okovanosti i razjedinjenosti "ovoga sveta", u njemu nema novog odnosa, nema kvaliteta, nema individualnosti. Altruizam želi da uspostavi mehanizam prosečno-kolektivnog sjedinjavanja ljudi. Altruizam podređuje vrednost ljudskom blagostanju. Altruizam je suviše ljudski, u njemu nema ničega božanskog, nikakve nadljudske vrednosti. Nadljudska vrednost, na kojoj se bazira svaki zaista aristokratski, plemeniti moral, nalazi se s one strane vulgarne suprotnosti altruizma i egoizma. Hrišćanski moral se takođe nalazi s one strane suprotnosti altruizma i egoizma, jer čak i ljudske odnose on izvodi iz odnosa čoveka prema Bogu: ne u svoje ime i u ime drugog, već u ime Boga i božanske vrednosti. Čovek je - bol i stid, čovek mora biti prevladan; bilo koji čovek - i ja, i ti. Otkrovenje o čoveku će biti prevladavanje čoveka kao najviše humanističke vrednosti, ono će biti otkrovenje božanskog čoveka. Veliki pad hrišćanske svesti je nastupio sa pokušajem da se hrišćanstvu da altruističko-utilitaristički karakter. Zaista, svaki altruizam je u suštini maskirani utilitarizam, on je religija ljudske dobrobiti. Altruizam je isti onaj buržoaski moral, moral buržoaskih vrednosti. Altruzam samo prenosi buržoaske vrednosti sa "ja" na "ti", on uvek želi za druge buržoasko blagostanje, a time potajno želi da se i "ja" okoristi buržoaskim blagostanjem.
Iz dela Smisao stvaralaštva