Vidim na mesto monotone slike linijske svetske istorije, koju održavaju samo tako što zatvaraju oči pred pretežnim brojem činjenica, pozornicu za množinu moćnih kultura koje, pra-svetskom snagom, niču iz tla svoje majčice zemlje, za koju je svaka od njih, u celome toku svoga bitisanja, strogo vezana, od kojih svaka svojoj sadržini, ljudima, kuje svoj sopstveni oblik; od kojih svaka ima svoje sopstvene strasti, svoj sopstveni život, htenje, osećanje, svoju sopstvenu smrt. Tu su boje, pokreti, svetlosti - koje još nijedno duhovno oko otkrilo nije. Ima kultura koje se rascvetavaju i koje stare, naroda, jezika, istina, bogova, pejzaža, kao što ima mladih i starih hrastova i pinija, cveća, granja, i lišća. Ali nema “čovečanstva“ koje stari. Svaka kultura ima svoje nove mogućnosti izraza koje se pojavljuju, sazrevaju, venu i nikada se više ne vraćaju. Ima mnogih, među sobom u najdubljem svom biću potpuno različitih, plastika, slikarstva, matematika, fizika, svaka ograničena u životnom trajanju, svaka u sebe zatvorena, kao što svaka vrsta biljna ima svoje sopstveno cveće i plodove, svoj sopstveni tip rašćenja i propadanja. Ove kulture, živa bića najvišeg ranga, odrastaju u uzvišenoj bezsvrhovitosti kao cveće po polju. One pripadaju, kao i biljke i životinje, živoj prirodi Getea, a ne mrtvoj prirodi Njutna. Ja vidim u svetskoj istoriji sliku večnog oblikovanja i preobražavanja, čudesnog postojanja i nestajanja organskih oblika. A esnafski istoričar vidi ih u obliku crva koji neumorno “stavlja“ epohe.
“Čovečanstvo. To je apstraktum. Oduvek je bilo i biće samo ljudi“ (Gete Ludenu).
Iz dela Propast Zapada I