Sudeći po pismima koje je napisao svojoj ženi Klari Vesthof, Rajner Marija Rilke je na početku bio izuzetno skeptičan prema Kapriju. On piše: "Ja sam uvek depresivan u takvim pejzažima, pred ovom jasnom, priznatom, nesumnjivom lepotom." Kapri je "apsurdan", "Nisam posebno impresioniran Kaprijem, koji izgleda stvoren od neshvaćenog nemačkog divljenja." "Ovde su ljudi i pejzaž ujedinjeni u dosadnu meru jeftinog zanosa".
Za Rilkea se sve menja kada "otkriva" Anakapri, autentično malo selo na drugoj strani ostrva. On u njemu otkriva predeo sa pogledom preko grčkog mora, gde zamišlja Odiseja koji se vezao za jarbol kako bi mogao da čuje pesmu sirena. U maloj kapeli, Santa Maria a Cetrella Rilke je pronašao "zaborav".
Na Kapriju Rajner Marija Rilke se ne ponaša kao dobar nemački turista. On je želeo da luta sam i iznad svega da radi i da piše. Kapri je za njega bio više izgovor ili faza, koju on koristi za uspostavljanje poetskog prostora koji mu je bio potreban za pravu stvarnost. Da bi se to postiglo bilo mu je potrebno da se povuče iz sveta više nego da se ispuni, istraži. Tokom boravka na Kapriju u Domu ruže napisao je malu zbirku lirskih pesama pod nazivom Beleške iz Napulja i Kaprija, kao i prilično veliki broj pesama, od kojih su osam uključene u dva dela zbirke Nove pesme koje su objavljene 1907. godine. U njegovim pesmama ne postoje estetički opisi prirode, turistički utisci ili mitološke fantazije. Najpoznatija od svih pesama je Pesma o moru.