U grčkoj mitologiji Scila i Haribda su dva opasna morska čudovišta. Scila je živela ispod glatkog visokog grebena oko čijih su se vrhova vijale večite magle. Ona je imala dvanaest nogu i šest dugih vratova na kojima su strašne glave sa po tri niza zuba. Lajala je kao mali pas i hvatala mornare, prebacivala ih na stene, gde im je lomila kosti i polako ih jela. Nasuprot njoj u visokoj steni na kojoj raste smokvino drvo živela je Haribda, koja je tri puta dnevno, uz zastrašujuću riku, uvlačila u sebe, a zatim izbacivala ogromne količine morske vode, proždirući pri tom brodove, mornare i sve drugo što bi se u vodi i na vodi u tom trenutku našlo.
Homer u svom spevu Odiseja opisuje kako je Odisej uspeo da prođe između Scile i Haribde na svom dugom desetogodišnjem putovanju u Itaku posle Trojanskog rata. Čarobnica Kirka ga je savetovala da sa svojim lađama prođe pokraj Scile, koja je manje strašna. Posle brodoloma, on je na balvanu razbijene lađe bačen do Haribde u trenutku kada je ona uvlačila u sebe vodu. Da bi se spasao držao se za veliko smokvino drvo, sve dok Haribda nije izbacila delove lađe, na kojima je nastavio put do ostrva Ogigije.
Mit o Scili i Haribdi povezan je sa stvarnošću. Visoka strma stena Scila i opasan vrtlog Haribda naspram nje su stvarno vrebali moreplovce u Sicilijanskom moreuzu kod Mesine (mada ih neki vezuju i za druge geografske prostore, čak i za dalmatinska ostrva). Kada bi moreplovci naišli na taj vrtlog (Haribdu), bili su bacani na suprotnu stenu (Scilu) i doživljavali teške brodolome.