Iako su se po svemu sudeći Čaplinove metode rada izrazito promenile pri prelasku na filmove s dijalogom, kao i usled zahtevnijih ekonomskih uslova u posleratnim studijima, njegov stvaralački proces suštinski je ostao isti. Godine 1936. Čaplin je rekao Žanu Koktou da je film kao drvo: protreseš ga, i sve što je prezrelo ili nepotrebno otpadne, a ostane samo suštinski oblik. U Čaplinovom slučaju, međutim, to drvo bi ispočetka uvek delovalo preveliko. U vreme kada je snimao neme filmove, takav dvostruki proces gajenja drveta i njegovog protresanja odvijao bi se u potpunosti u studiju, i to u velikoj meri pred samim kamerama. Svaki film bio je sačinjen od "fakcija" (a u pitanju je neobična pogrešna upotreba reči koja se sreće i u drugim holivudskim studijima koji su producirali komedije u tom periodu). Svaka fakcija se zasebno komponovala i montirala pre nego što bi se prešlo na sledeću: često bi se snimanje fakcija kompletiralo bez jasne ideje o njhovom krajnjem smislu unutar čitave strukture filma. Proces stvaranja fakcija započinjao je dugim, ali vedrijim razgovorima koje je Čaplin vodio sa svojim najpouzadinijim saradnicima, i tada bi se razvijali i beležili štosovi - često se radilo o zabeleškama na parčetu papira koje je zapisivala sekretarica.
Nakon toga Čaplin bi okupio glumce i ekipu, isprobao ideje koje najviše obećavaju pred kamerama, unapređujući ih i dajući im veću istančanost, a onda bi ceo proces počeo ispočetka kada bi pogledao prve snimke. Ova faza bi trajala koliko god je bilo potrebno da Čaplin bude zadovoljan - mada je čak i nakon toga, dosta kasnije, umeo da se vrati nekoj od prethodnih fakcija kako bi je poboljšao.
Iz knjige Dejvid Robinson - Svet pozornice