Na početku Poetike Aristotel piše da će raspravljati o poeziji uopšte i njenim rodovima. Pri tome on definiše poeziju kao "medij imitacije" koji nastoji da predstavi ili duplira život kroz karakter, emociju ili akciju. U poeziju uključuje epsku poeziju, tragediju, komediju, ditirambsku poeziju, pa čak i neke vrste muzike.
Aristotel predlaže da se poezija proučava analizom njenih sastavnih delova, a zatim izvlače opšti zaključci. Prva tri poglavlja Poetike govore o podražavanju, a veći deo, skoro jedna polovina spisa je posvećena tragediji, ostatak epu i dikciji, a komedija se pominje samo uzgred.
Prema Aristotelu "funkcija pesnika nije da propoveda o onome što se dogodilo, već o onome što se može dogoditi - o onome što je moguće prema zakonu verovatnoće ili nužnosti". On poredi poeziju sa istorijom. Ubedljivo pisanje o onome što bi se "verovatno moglo dogoditi" znači da pesnik razume univerzalne zakone o onome što bi se nužno moralo dogoditi. A to je značajnije od bilo kog izveštaja o onome što se već dogodilo.
Za Aristotela tragedija je forma koja najbolje ostvaruje osnovne zadatke umetnosti vaspitni i etički, i on u šestom poglavlju Poetike daje njenu definiciju. Tragedija je podražavanje ozbiljne (dostojne) radnje koja je u sebi završena i ima određenu veličinu, govorom koji je otmen i poseban za svaku vrstu u pojedinim partijama, licima koja delaju, a ne pripovedaju; a izazivanjem straha i sažaljenja vrši pročišćavanje takvih osećanja.
Dok se tragedija sastoji od akcija koje su predstavljene u dramatičnoj formi, epska poezija se po Aristotelu sastoji od stiha predstavljenog u narativnoj formi. Tragedija i epska poezija imaju mnogo zajedničkih kvaliteta, pre svega jedinstvo zapleta i sličnu tematiku. Međutim, epska poezija može biti duža od tragedije, i zbog toga što se ne izvodi, može da se bavi više fantastičnim akcijama u mnogo širim razmerama. Nasuprot tome, tragedija može biti više fokusirana, a istovremeno i da koristi prednosti muzike i spektakla. Epska poezija i tragedija su takođe zapisane u različitoj metrici.
Prema Aristotelu, tragedija potiče od napora pesnika da predstavi muškarce kao "plemenitije, ili bolje" nego što su u stvarnom životu. Komedija, sa druge strane, prikazuje "niži tip" osobe, i otkriva ljude koji su gori nego što su u proseku. Epska poezija naprotiv, imitira "plemenite" ljude kao tragedija, ali ima samo jedan tip metrike za razliku od tragedije, koja može da ima nekoliko naracija u formi. Nakon odbrane poezije od optužbi da se bavi neverovatnim ili nemogućim događajima, Aristotel zaključuje "merenjem" tragedije protiv epske poezije da je tragedija u celini superiorna.