Kondijak ovako započinje svoju čuvenu knjigu: "Koliko god da se visoko popnemo i koliko god da se nisko spustimo, nikada nećemo izaći izvan sopstvenih osećaja." Nikada ne možemo da izađemo iz samih sebe. Nikada ne možemo da se iskrcamo iz samih sebe. Nikada ne možemo postići drugu egzistenciju, osim ako sami sebe ne učinimo drugim, živo se zamišljajući. Istiniti pejzaži jesu oni koje sami stvaramo, jer ih tako, kao njihova božanstva, vidimo onakve kakvi zaista jesu, odnosno onakve kakvima su stvoreni. Nijedna od četiri strane sveta nije ona koja me zanima i koju zaista mogu da vidim; to je ona peta, kojom putujem i koja mi pripada.
Onaj koji je oplovio sva mora sveta oplovio je jedino monotoniju sebe samog. Ja sam već oplovio više mora od svih. Video sam više planina nego što ih ima na Zemlji. Prošao sam kroz više gradova nego što ih ima i prešao velike reke koje ne teku nijednim svetom, apsolutne pred mojim pogledom.
Da putujem, našao bih samo bledu kopiju onoga što sam već video ne pomerajući se s mesta.
Iz knjige Knjiga nespokoja