Bečlije čine izlete. Sa merom. I najlepši parkovi. Ali ne parkovi krajnje harmonije. Ljupki su i zanosni s merom. Ostavljeno je nešto nedovršeno, - da se ne bi moralo ići u najviši stil. Fragmenti mogu biti ljupki i dražesni i ipak mirotvorni, a celina mora imati nešto pobedničko. Beč izbegava tu celinu, celo osećanje, celu misao i ceo luksuz. Po celom Beču razbacani su na sve strane fragmenti ljupkosti. Kao Šubertove pesme: jedno lepo, skladno i milo, pa ako hoćete i više, pesničko osećanje. Ali bez nametljive groznice u sebi: da bude veza i most za druga čuvstva. Luksuz miran i zadovoljan s malim, sa samim sobom. Ničega zaraznog u tome vazduhu. I Pariz proizvodi ljupkost i draž kao mnogostruke posledice svoje mere i sklada. Ali kad se u Parizu postigla skladnost ona nije konačni cilj čovekov već deo, basamak za veći sistem. Francuska kultura na svojim visinama zaboravlja meru - iz koje je potekla. Mera je za nizine, mera je za grubo: treba se umeriti u grubom i glomaznom, ali nema granica za delikatno, suptilno i tanano. Beč je umeo da se zaustavi i tu. I zato je ostvario luksuz koji je dosegljiv za svakoga.
Iz eseja Žetva đinđuva (knjiga putopisa Živi okviri)