Artnit

Ponedeljak, 22 Juli 2013 20:16

Selo u pripovetkama Milovana Glišića Istaknut

Milovan Glišić sa naročitom ljubavlju opisuje srpsko selo, pokazujući isto toliko simpatije za seljake koliko nije krio antipatije za varoške birokrate i zelenaše. On često prikazuje seljaka u njegovoj sredini, u njegovim karakternim osobinama, u odnosu na grad i na seosku inteligenciju. Kao socijalni, kritički realista, nastojao je da pruži umetnički uverljivu sliku stvarnosti srpskog sela druge polovine XIX veka sredstvima humora i satire.

Milovan Glišić, poreklom sa sela sačuvao je seljačku dušu i nikada nije mario za varoš, za "gadnu čaršiju", kako je govorio. U svojim pripovetkama je nastojao da što vernije prikaže stvarnost tadašnjeg srpskog sela. U predgovoru prvoj zbirci svojih pripovedaka, objavljenoj 1879. godine, on kaže: "Starao sam se da u njima opišem naš život seoski, koliko sam umeo i bio kadar."

Srpsko selo druge polovine XIX veka, o kome Glišić piše u svojim pripovetkama, karakteriše se raspadanjem kolektivnih gazdinstava, patrijarhalnih zadruga, kao i nagomilavanjem novca u rukama pojedinaca, koji ga pod svirepim uslovima pozajmljuju seljacima u nevolji. Kapitalistićka proizvodnja, uz koju idu banke, vlast novca, vučji odnosi među ljudima, pokazala je, u samom početku, svoju najzverskiju prirodu u srpskim selima, zaostalim, primitivnim sredinama. Glišić ne idealizuje seoski život i opisuje ga istinito, bez ulepšavanja u pripovetkama, među kojima su najpoznatije Glava šećera, Redak zver, Raspis, Roga, Svirač.

Milovan Glišić u svojim pripovetkama prikazuje teške uslove na selu: propadanje seoskih porodica zbog prezaduženosti, bezdušnost bogataša, nezajažljivost zelenaša, korumpiranost vlasti. On slika nosioce zla: zelenaše i nepoštene predstavnike vlasti, a samo usputno njihove žrtve, seljake. Protiv siromašnog seljaka su se zaverili svi moćnici, neradnici i paraziti, a pomoći i pravde niotkuda nema. To nije samo eksploatacija tuđeg rada, nego nešto još nečovečnije, eksploatacija tuđe nesreće. Seljaci, žrtve zelenaša i vlasti, ne mire se sa nesrećama koje nisu skrivili, sa nepravdama i prevarama. U njima tinja otpor, koji ponekad i snažno provali. Ali njihov otpor nikada nije izrazit i ne ispoljava se u ustancima i bunama ili u protestnim zborovima protiv pljačke i ugnjetavanja. Među seljacima nema likova koji se izdvajaju jakim individualnim karakteristikama. Likovi seljaka nisu idealizovani i prikazani su sa svim njihovim manama: zaostalost, glupost, lakovernost, sujeverje. Međutim, i onda kada je sujeveran, i kada veruje u vradžbine i čini, i kada je šeret i veseljak, on ima u sebi nečeg čestitog i plemenitog. I kada je lukav, jer ga je život učinio takvim, on je prirodan, pa ga nije teško razumeti.

Svestan svih mana seljaka, a i svih nesreća koje su ga zadesile Milovan Glišić nije zanemario ni srećne i lepe trenutke porodičnog života. Manji broj pripovedaka, kao što su Prva brazda, Tetka Desa govori idilično i sa mnogo topline o skromnim, ali snažnim radostima, o plemenitosti, ponosu, čistoti osećanja.

U pripovetkama Milovana Glišića ima i idealizacije starog sela i folklora, ali ipak nad njima preovladava društvena kritika. Njegova priča je protkana ljubavlju prema selu, razumevanjem prema seljaku, puna dobroćudnog humora i mržnje prema silnicima. U njoj je odslikan istinski, neulepšani narodni život nekadašnjeg srpskog sela.

Pročitano 14368 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Selo u pripovetkama Milovana Glišića