Artnit

Petak, 07 Juni 2013 22:29

Ivan Cankar - Cveće uspomena Istaknut

Šta god je čovek jednom mislio i osećao, ne gubi se bez traga. Ona četiri zida, među kojima je živeo samo jedan dan ili dest godina, gusto su ispisana njegovim pismom; kad se vrati, poznaje rukopis, razaznaje reči i u času je onaj koji je i bio. Nijedan usklik ne gubi se, nijedan uzdah, nijedna suza i nijedan osmeh. Božja ruka odmah zapisuje povest čoveka, kleše je u kamen.

Ako kreneš drumom kojim si išao pre mnogo godina, još u ranoj mladosti, duž celog puta cvetaju uspomene tako žive da se nekadašnji čas nesvesno slije sa sadašnjim: ti si još onaj koji si, a ujedno si onaj koji je bio. Tuga ranijih dana sjedini se sa onom koju u sebi nosiš - smešeći se zagrle se dve lepe sestre. Minula i ovdašnja gorčina osmehom je ublažena, smirena, obasjana uskršnjim suncem.

Ceo kraj pored druma koji vodi iz Vrhnike u Ljubljanu posut je cvećem uspomena, kuda god pogledam. Mojim rečima pozdravljaju me levo zelena brda, desno peva moje pesme prostrana mahovina. Čak i svaki kamen kraj druma je moj prisan prijatelj i priča mi vesele i žalosne događaje.

Iz novele Moj Život

Pročitano 6516 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Ivan Cankar - Cveće uspomena