Satirična vizija stvarnosti u pripoveci Mrtvo more je uokvirena pričom o imaginarnom putovanju. Pisac, odnosno, narator putuje na javi i u snu i stiže u jednu čudnu zemlju, koja se razlikuje od svega što je pre i posle toga video. Školskim vaspitanjem i posebnim merama vlasti građani se odvraćaju od svake opasnosti, svakog rizika, svakog smelog poduhvata. Oni žive mirnim dremljivim životom, bez ambicija i strasti, ne prihvataju savremene tokove, osuđuju sve što je novo, napredno i njima nepoznato i veoma teško menjaju svoja unapred utvrđena merila dobrog ponašanja."Krotki kao golubovi", "jedu, piju, dremaju, pomalo nešto posla gledaju". Ujedinjeni su samo u mržnji prema onom ko hoće nešto više da postigne, da se uzdigne iznad proseka. U toj dalekoj zemlji, priča narator, javi se jedan mlad čovek sa zbirkom pesama, mladi naučnik je objavio svoj rad, mladi slikar je izložio svoje slike, a mladi kompozitor komponovao svoju kompoziciju. Iako niko od tih "kritičara" ne poznaje njihova dela, javno mnjenje ih nepravično kritikuje i ismeva, jer znaju da to ruši harmoniju koja vlada u njihovoj "zemljici ". Каda propadnu milosrdno ih sažaljevaju i oni brzo nestaju iz ove sredine. Samo da ne bude ničega što bi uzburkalo mrtvo more.
Radoje Domanović u pripoveci Mrtvo more veoma slikovito kritikuje malograđansko društvo i vlast, ismejava ljudske mane i društvenu izopačenost, učmalost i neprosvećenost. Istovremeno on pokušava da promeni društvo u kojem nekulturni, primitivni, sujetni vode glavnu reč i podstakne ljude da izađu iz učmalosti koja guši svaki stvaralački napor pojedinca.