Izabrala je Rim kao na neki način najugodnije mesto za takvu vrstu života, možda zato što toliko mnogo toga u ovome gradu izgleda da živi u prošlosti. Najpre se nastanila u Hotelu Ekscelzior, ali su je tamo uznemiravali suviše česti susreti s poznanicima koji su se sručili s plimom američkih turista i filmskih veličina koji su donele ovamo posleratne godine. Uvek bi poneko pojurio preko pretsoblja pre nego što bi stigla da stavi naočare za sunce i bučno je pozdravljao glasom koji je nosio u sebi neiskazano zaprepašćenje zbog njenog promenjenog izgleda, zbog kose kojoj je dozvolila da posedi i zbog lica i pojave, koji su se povukli iz javnog života isto tako očevidno kao što je njeno ime bilo uklonjeno sa svetlosnih reklama na fasadama pozorišta. Da bi izbegla te susrete najmila je sadašnji stan, koji je stajao iznad gradskih krovova kao osamljeno gnezdo neke ptice.
Iz romana Rimsko proleće gospođe Ston