Majka je pun ćup suvih krušaka čuvala zaključan u ogromnom ormaru kako bi ih podelila deci nekom posebnom prilikom. Janez i njegova sestra Lina, međutim nisu mogli da dočekaju taj dan. Na nagovor Line Janez je otkinuo dasku na ormaru i uzeo kruške. Kada je napunio džepove otišli su iza kuće da ih pojedu. Činili su to nekoliko puta, a osećaj krivice se potpuno izgubio kod njih. Jedne nedelje majka je otvorila ormar i ugledala prazan ćup. Svi su začuđeno gledali u majku koja je tražila krivca. Lina je progovorila i prstom pokazala na Janeza. Dok je Janez objašnjavao kako je to učinio, majka je sela na klupu sakrila lice među dlanove i zaplakala. Svoju sestru Janez je našao, dohvatio za duge pletenice i povlačio je za sobom po vrtu, a ona nije ni vrisnula, čak ni uzdahnula.
Ivan Cankar u crtici Suve kruške kaže da ga još uvek užasavaju sećanja na neprijatan događaj iz detinjstva. Na kraju crtice ovaj događaj povezuje sa svojim kasnijim životom i piše: U kasnijem, prevara i gorčine punom životu, mnoga me žena prevarila i izdala; Bog neka im oprosti taj grijeh, ja im ga praštam svima, dokraja. Ali od svih učenih stvari najgorča je početnica.