Svi tipovi koje je izmislila podrugljiva narodna i umetnička mašta našli su se tu okupljeni, ali desetostruko ili čak stostruko smešniji. Beše to čudna gungula: napolitanski pulčinela tapšao je prijateljski engleskog panča po grbi; bergamski arlekin je trljao svoju crnu njušku o nabrašnjenu masku francuskog pajaca, koji ispustaše užasne krike; bolonjski doktor bacaše duvan u oči čiča Kasandra; Tartalja je galopirao jašući jednog klovna, a Žil je šutirao u zadnjicu don Spaventa; Karađoz, naoružan svojom bestidnom palicom, borio se u dvoboju sa lakrdijašem iz Oske.
Nešto dalje, zbunjeno su bazale fantazije iz golicavih snova, spodobe, nakazne mešavine čoveka, životinje i oruđa, kaluđeri koji imaju točkove umesto nogu i lonce umesto trbuha, ratnici s oklopom od posuđa koji svojim ptičjim kandžama vitlaju drvenim sabljama, državnici koji se vrte na ražnju pomoću zupčanika, kraljevi do pola utonuli u osmatračnice sa kupastim krovom, alhemičari s glavom u obliku meha, s udovima izuvijanim kao cevi, bludnice načinjene od gomile bundeva s neobičnim oteklinama, sve što olovkom može da nacrta u vrućoj groznici jedan cinik kome pijanstvo gurka lakat.
To je vrvelo, gmizalo, trčkaralo, skakalo, groktalo, zviždalo, kako kaže Gete u Valpurgijskoj noći.
Iz priče Klub uživalaca hašiša (zbirka priča Priče o snovima)