- Drugi i žive i umiru, rekoh ja. Ali to ne sprečava da svaki život bude jedinstven i da svako umire na svoj račun. Imaš ti pravo. Apsurdno je posmatrati svijet sa Sirijusa; mi nismo na toj planeti, nego na Zemlji, svako u svojoj koži.
- Pa i nije sasvim prirodno voljeti se, nastavi ona.
- Čak je i neobično pomisliti da si ti za mene jedini. To nije iluzija, zar ne? Ti si jedini.
- Ko to može odlučiti osim tebe? rekoh. - Baš je to uzbudljivo u ljubavi: nas dvoje činimo istinu ljubavi.
Ona me pogleda ozbiljno:
- Ali treba da i ti mene voliš da bih ja bila jedinstvena. Je li istina da me voliš?
- Da te ne volim, pitam se šta bih radio ovdje.
- Je li istina da ćemo se vjenčati za tri mjeseca?
- Naravno, da je istina.
Iz romana Tuđa krv
