Pa, ipak, priroda je vječno mlada, lijepa i plemenita. Ona obasipa poezijom i ljepotom sva bića, sve biljke prepuštene same sebi. Ona posjeduje tajnu sreće, i niko nije umio da joj je otme. Najsrećniji će biti onaj čovjek koji će, posjedujući pojam ljepote svoga rada i radeći svojim rukama, crpeći blagostanje i slobodu upražnjavanjem svoje duhovne snage, imati vremena da živi srcem i mozgom, da razumije svoje stvaranje i voli Božje. Umjetnik ima radost te vrste u posmatranju i vjernom reprodukovanju ljepota prirode; ali, videći jad ljudi koji naseljavaju ovaj zemaljski raj, umjetnik čista i ljudska srca uznemiren je u svojoj radosti. Sreća će biti ondje gdje će, kad duh, srce i ruke budu radili skladno zaštićeni proviđenjem, postojati sveta harmonija između Božje darežljivosti i ushićenja ljudske duše. Tada će, umjesto žalosne i grozne smrti, koja korača oračevom brazdom sa bičem u ruci, slikar alegorija moći da stavi pored njega ozarenog anđela kako sije punim rukama blagoslovljeno žito na brazdu koja se puši.
Iz romana Đavolja bara