Da je iskrenije zavirio u svoju dušu - ovaj pogled je izbegavao - utvrdio bi da njegova averzija prema pozorištu seže u njegov zavičaj. U Zaharijaševom rodnom mestu nije bilo pozorišta, a u tradiciji njegovih železničkih, ali i drugih, na razne sezonske poslove usmerenih predaka i rođaka nije stekao nikakav sistem kulturno-umetničkih navika. Zaharijaš je ovaj nedostatak prevazišao u jednoj jedinoj oblasti - u književnosti. Skoro ništa nije znao o likovnoj umetnosti i muzici. Negativan odnos prema pozorištu je sigurno imao i zbog toga što je to zahtevalo posebnu fizičku pripremu - brijanje, tuširanje, oblačenje, mirisanje, čiste cipele, putovanje, hodanje, tačnost, tiho nepokretno sedenje, aplauz, koncentraciju, pristojno ponašanje čak i na pauzi. U ovom tipu kulturne institucije se i na obično nevino dremanje gleda s prezirom. Moguće je da većini ljudi upravo ove spoljašnje manifestacije pozorišta odgovaraju. Ako tako gledamo, pozorište bi bilo kuća s najsnobovskijim tradicijama. Igraju u njemu ne samo glumci nego i publika obučena u kostime u kojima odlaze na sahrane i u kojima sami sebi deluju bolji i finiji. Zaharijaš je prema pozorištu bio ravnodušan i zbog toga što, ako je želeo da ostvari svoje književne naume i da uz to pije, zabavlja se i odmara, nije za pozorište imao vremena. Bio je usporen čovek. Sada će mu ovo dugogodišnje zapostavljanje pozorišta stvarati probleme.
Iz romana Nenapisani roman