Zbirka pesama Tako zamišljam nebo počinje pesmom Žeđ, koja govori o mladosti ljudske duše, koja je kao reka i “mogla bi da bude Okean, ako se zgrči“, ali “ako ikada zapne i umori se dok trči, presušiće“. Poslednja pesma u zbirci, Besmrtna pesma ukazuje na besmrtnost pesnikove duše i predstavlja kraj, a u stvari je novi početak. Pesnik poručuje čitaocu da ne veruje da je umro: “Kad vidiš neku kometu da nebo zarumeni, upamti: to ja još uvek šašav letim, i živim.“
U mnogim pesmama iz zbirke pesama Tako zamišljam nebo, pesnik slika ljudsku dušu, a kao simbol za njenu prostranost veoma često koristi motiv svemira, jer ga smatra beskonačnim. On opisuje zvezde, komete i Mesec, koji predstavljaju nešto nedostižno, a čini se da su tako blizu, zbog čega čovek podsvesno teži dostignuću tog nedostižnog. Dečije duše dobro pamti iz svog detinjstva, i one žive u njemu kao odraslom čoveku. Detinjstvo opisuje kao plemenitost, duboku maštu i bezbrižnost i smatra da su deca mnogo bolji ljudi od odraslih i zato brižno čuva ono detinje što je ostalo u njemu. U nekim pesmama su, ipak opisane muke u životu odraslog čoveka, koji se svim silama trudi da se otrgne iz ustaljenog, dosadnog, običnog života u kojem stalno žuri na neki posao, a razonode je sve manje. Ali ipak, on oseća i dužnost, da se opravda i izvini deci zbog sebe, ali i zbog svih odraslih ljudi, što je smanjio svoje horizonte zbog pritiska svakodnevnice i jurnjave za malim ciljevima.