Moji ujaci bili su bujni i opaki momci. Kad mi je bilo tri i po godine popeli su me na konja bez sedla i odmah ga poterali u galop. Pamtim da sam se prenerazio i da sam se vrlo čvrsto držao za grivu. Posle su me učili da plivam. Jedan od njih (ujka Saša) uzimao me je u čamac, udaljivao se od obale, svlačio me i, kao štene, bacao u vodu. Nevešto sam i uplašeno mlatarao rukama, i, dogod se ne bih zagrcnuo, on je stalno vikao: "Eh! Skote! Nizašta nisi, a?" ("Skot" je za njega bila reč milošte.) Docnije, kad mi je bilo osam godina, drugome ujaku sam često zamenjivao lovačkog psa i plivao po jezerima za ubijenim divljim guskama. Vrlo dobro sam se puzao uz drveće. Među decom bio sam uvek predvodnik, veliki kavgadžija, i stalno - izgreban. Za nestašluk grdila me samo baba, a deda me je ponekad sam izazivao na pesničenje i često je govorio babi: "Ti mi ga, ludo, ne diraj, jer će ovako ojačati!" Baba me je silno volela i njenoj nežnosti nije bilo granica. Subotom su me kupali, sekli nokte i zejtinom mazali glavu, jer ni jedan češalj nije ulazio u grguravu kosu. Ali i zejtin je malo pomagao. Uvek sam se drao na sav glas, pa čak i sad imam neko neprijatno osećanje prema subotama.
Tako je prošlo moje detinjstvo...
Pesme sam počeo pisati rano, u devetoj godini života, ali svesno stvaranje pada u doba od 16. Do 17. godine. Neki stihovi iz ovog vremena nalaze se u zbirci "Uranak".