Najpre je čovek zadovoljan da vidi štigliće spasene i njihovog neprijatelja kažnjenog. Ali sa tim revolverskim metkom isto je što i sa svim ljudskim delima: pravednost mu se više ne vidi kad se gleda izbliže. Jer, ako se o tome razmisli, ta mačka, koja je bila lovac kao i G. Aristid, mogla je, isto kao i on, verovati u krajnji cilj, i u tom slučaju, ona nije sumnjala da se štiglići nisu izlegli radi nje. To je jedna sasvim prirodna obmana. Revolverski metak naučio je malo kasno da se varala u odnosu na krajnji cilj ptičica koje su cvrkutale u ružinom žbunu. Koje biće sebe ne smatra kraljem vaseljene i ne ponaša se kao da to jeste? To je sam uslov života. Svaki od nas misli da se svet njime svršava. Kad kažem nas, ja ne zaboravljam životinje. Nema ni jedne životinje koja se ne smatra zadnjim ciljem kome je težila priroda. Naši susedi, kao revolver G. Aristida, neizostavno nas razuvere danas ili sutra, naši susedi, ili samo jedan pas, jedan konj, jedan mikrob, jedna trunka praha.
Iz eseja Epikurov vrt