Ja sam u detinjstvu gledao u Srijemu u krčmi manastira Krušedola gdje je Marko namolovan kako jednom rukom matoroga vola drži za rep preko ramena i nosi na leđima idući upravo... Za njegova Šarca jedni pripovijedaju da mu ga je poklonila nekaka vila, a jedni opet da ga je kupio u nekakijeh kiridžija. Prije Šarca vele da je mijenjao mnogo konja, pa ga nijedan nije mogao nositi; kad u nekakijeh kiridžija vidi šareno gubavo muško ždrijebe, učini mu se da će od njega dobar konj biti, i uzme ga za rep da odmahne oko sebe kao što je ostale konje ogledao, ali se ono ne dadne ni s mjesta pomaći; onda ga kupi u kiridžija, izliječi ga od gube i nauči vino piti.
Za smrt Marka Kraljevića različito se pripovijeda: jedni vele da ga je negdje u selu Rovinama ubio nekakav karavlaški vojvoda Mirčeta sa zlatnom strijelom u usta, kad su se Turci bili s Karavlasima; drugi kažu da mu se u takom boju zaglibio Šarac u nekoj bari kod Dunava i da su ondje obojica propali; u Krajini negotinskoj pripovijeda se da je to bilo u jednoj bari ondje blizu Negotina ispod izvora Caričine; ondje ima i sad bara i zidine od stare crkve, za koju govore da je bila načinjena na grobu Markovu. Treći kažu da je u takomu boju toliko ljudi izginulo da su po krvi poplivali konji i ljudi, pa Marko onda pružio ruke k nebu i rekao: "Bože, šta ću ja sad!" Na to se bog smilovao i nekakijem čudnijem načinom prenio i njega i Šarca u nekaku pećinu, u kojoj i sad obojica žive; on zabodavši svoju sablju pod gredu, ili je udarivši u kamen, legao te zaspao, pa jednako spava; pred Šarcem stoji malo mahovine od koje pomalo jede, a sablja sve pomalo izlazi ispod grede ili iz kamena, pa kad Šarac mahovinu pojede i sablja ispod grede ili iz kamena ispadne, onda će se i on probuditi i opet na svijet izići. Jedni govore da je on u tu pećinu pobjegao kad je prvi put vidio pušku i, pošavši da je ogleda (da li je istina da je onaka kao što se pripovijeda), probio iz nje sam sebi dlan, pa onda rekao: "Sad ne pomaže junaštvo, jer najgora rđa može ubiti najboljega junaka."
