Ulogu pesnika u društvu njegovog doba Svetozar Marković veoma slikovito objašnjava: "Naši pesnici živeći u naivnom uverenju da je pesnik neko više stvorenje, koje je stvoreno da ljubi i strada i da svoja stradanja priča zori, ruži i slavuju ili da ih davi - u vinu, načiniše od naših žurnala neki besmisleni, "komlimentirbuh", a često i poštu za svoje "libsbrife". U svim tim sočinjenijama, nema onoga što je glavno - nema istinskog života ljudskog. Naš društveni život zaudara truležom, a naši pesnici postojano sanjaju, mirišu ružu, gledaju zoru, slušaju slavuja, ili tuže nekom osobitom tugom, tugom sitog čoveka, koju je istinito karakterisao."
Svetozar Marković ne odbacuje estetiku u poeziji, već lažni estetizam koji je zatvarao omladini oči pred društvenom stvarnošću. On nije "zabranjivao" pesnicima da pevaju o ljubavi, ali je smatrao da je prošlo vreme kada pesnik "stvara"... "sve što mu dođe u ugrejanu glavu". Tražio je da pesnik kazuje ono što se tiče naroda, da razume potrebe koje se rađaju u životu i da ume da odgovori na pitanja koja zadaje život. Za Svetozara Markovića pesnik treba da je "pokrenuti deo naroda", da živi životom kojim narod živi, da izražava osećanja i težnje naroda. On je konkretno ukazao pesnicima na pojave i probleme narodnog života koje oni treba da vide i izraze u svojoj poeziji.
O pravim pesnicima Svetozar Marković veoma precizno govori: "One ličnosti u narodu koje su dublje i silnije osetile sve patnje što tište ceo narod i koje su kadre da iskažu ta osećanja u veštačkoj (umetničkoj) formi - to su pravi pesnici; to su probuđeni delovi naroda - to je narodna svest o sebi samom i svojim patnjama". Za Svetozara Markovića pesništvo koje se stvara po toj podudarnosti najintimnijega kod pesnika i opštenarodnoga, čovečanskoga, "takvo pesništvo ne samo da je "vino", što uzbuđuje živce i krepi snagu, kao što reče brat Aberdar... već, što je mnogo važnije, ta probuđena svest naroda postaje zrak svetlosti što osvetljava narodu put u njegovoj teškoj borbi". Kao takve pesnike Svetozar Marković pominje "one koji su pevali narodne pesme", a pored njih Njegoša. Na drugom mestu pominje Zmaja i Jakšića.