Na pogrebima prevazilazim sebe. Ističem se, zaista. Koračam laganim hodom kroz predgrađa okićena gvožđarijom, idem širokim stazama kroz cementne drvorede koje vode do rupa u hladnoj zemlji. Tu, pod zavojem od jedva pocrvenelog neba, gledam hrabre drugare kako sahranjuju moje prijatelje na jedva tri metra dubine. A cvet koji mi tada pruži neka blatnjava ruka, ako ga bacim nikad ne promaši raku. Moje je poštovanje precizno, uzbuđenje tačno, glava pristojno oborena. Dive mi se jer su mi reči tačne. Ali tu nema moje zasluge: ja čekam.
Čekam dugo. Ponekad posrnem, ruka me izda, uspeh mi izmiče. Šta mari, tada sam sam. Probudim se tako noću i, kroz polusan, čini mi se da čujem šum talasa, disanje voda. Sasvim razbuđen, vidim da je to vetar u lišću i zlosrećni huk pustog grada. Onda mi je potrebna sva moja veština da sakrijem svoje očajanje ili da ga obučem po meri.
Drugi put, naprotiv, ukaže mi se pomoć. U Njujorku, nekih dana, izgubljen na dnu tih bunara od kamena i čelika gde lutaju milioni ljudi, trčao sam od jednog do drugog, ne videći kraja, iscrpen, tako da me je na kraju podržavala samo masa ljudi koja je tražila izlaz. Gušio sam se, panika u meni samo što nije kriknula. Ali, svaki put bi me daleki zov remorkera potsećao da je taj grad presušeni bunar, ustvari, ostrvo, i da me na rtu Bateri čeka voda moga krštenja, crna i trula, pokrivena šupljim plovcima.
I tako sam ja koji ništa nemam, koji sam dao što sam imao, koji logorujem pored svih svojih kuća, ipak bogat kad to hoću, otiskujem se bilo kad, očajanje ne zna za mene. Nema otadžbine za očajnike, a ja, ja znam da mi more prethodi i da me prati, imam već spremljenu ludost. Oni koji se vole a razdvojeni su, mogu da žive u bolu, ali to nije očajanje: oni znaju da ljubav postoji. Eto zašto patim, suvih očiju, zbog izgnanstva. Čekam još uvek. Najzad dolazi dan...
Iz eseja More izbliza (zbirka eseja Leto)