Pesma počinje stihom Mesečina, a meseca nema, čime se opisuje ponoćni pejzaž i ukazuje na nešto tamno, iracionalno. Pesnikova draga je prisutna i prikazana apstraktno. Dok ona spava, sanja zeleni venac koji asocira na buđenje prirode u proleće, na mladost i lepotu, ali se povezuje i sa svadbenim običajima. Njena lepota je zasenila ceo pejzaž i unela u njega svetlost. Od njenog blagog osmeha u snu čitava ponoć se zasijala.