Mogao je videti male pastrmke koje su vijugale oko kamenja; neke laste proleteše sasvim nisko i blizu njega; a jedan stršljen pravio mu je kratko vreme društvo. Ali njega ništa nije zanimalo; bilo mu je kao da mu je razum zarobljen. Bilo bi zaista lepo biti ta voda što nikad ne staje, nego teče, teče, ili vetar, koji dodiruje sve, a koga niko nikad ne uhvati. Ne biti u stanju učiniti išta a da ne uvredi nikoga - to je bilo tako strašno. Kad bi samo čovek bio kao cvet koji nikne i živi celog života sam za sebe, pa ugine. Ali ma šta on tad uradio ili kazao, bilo bi kao da laže, ili da želi biti svirep. Jedino što mu je ostalo bilo je držati se po strani od celog sveta. A opet, kako da se kloni svojih gostiju?
Iz romana Tamni cvet