Crna žena je kratka pesma, koja se sastoji od četiri strofe. Prva i završna, četvrta strofa počinju stihom "naga ženo, crna ženo", a druga i treća strofa stihom "naga ženo, mrka ženo", čime se naglašava boja žene kao deo njenog veličanja, a njene apstraktne karakteristike postepeno pretvaraju u ideju crne žene, koju pesnik slavi i veliča kroz stihove.
U prvoj strofi pesnik ističe da je prirodna crna boja same žene život, a njena forma je lepota. On je odrastao pod njenom senkom, a njegov duh je ona negovala. Sada kada je odrastao i sazreo, vraća joj se kao kada dolazi u obećanu zemlju. On je vidi "sa vrha visokog oprljenog klanca", njena lepota ga "pogađa usred srca, poput munje orla".
U drugoj strofi, crna žena se posmatra kao ljubavnica, čije telo je nalik na zrelo voće. Pesnik je poredi sa beskonačnim savanama, koje drhte "od vatrenog milovanja Istočnog vetra". Ona je kao zategnuti, izrezbareni bubanj koji odjekuje pod prstima hrabrih osvajača, a zvuk njenog "dubokog alta je svečana pesma Dragane".
U trećoj strofi crna žena postaje gotovo boginja, sa njenom glatkom podmazanom kožom. Ona je kao elegantna gazela božanstvenih članaka ukrašena zvezdama, ornamentima nebeskim.
U završnoj strofi, Sengor zaključuje filozofski da se stalno u njegovoj poeziji produžava prolazna lepota crne žene, "pre no što te ljubomorna Sudbina ne pretvori u pepeo da njime hrani korene života".
Struktura pesme Crna žena sa akumulacijom metafora podseća na nadrealističke tehnike pesnika, kao što su Andre Breton i Pol Elijar i na taj način povezuje se sa jednim od najživljih književnih pokreta u Parizu tridesetih godinama XX veka. Za razliku od pesama koje slave telo određene voljene žene, Crna žena Leopolda Sedara Sengora je apstraktna, usmerena na kategoriju, a ne određenu osobu. Ona je više od pojedinca, ona je predak rase, kojoj pripada i sam Sengor i na taj način simbol i same Afrike. Pesma Crna žena je poetski stopila konvergenciju ljubavnice, majke i domovine u fokusu nostalgije i želje pesnika.
