Prokletnici urlaju i vrište jedan na drugog, njihova muka i bes se povećavaju prisutnošću bića koja se kao i oni muče i žeste. Svako osećanje čovečnosti je zaboravljeno. Krici paćeničkih grešnika ispunjavaju i najudaljenije krajeve neizmernog ponora. Iz usta prokletih kuljaju huljenja na Gospoda i reči mržnje prema svojim sapatnicima i proklinjanja onih duša koje su im bile saučesnici u grehu. U drevna vremena bio je običaj da se oceubica, čovek koji je digao ubilačku ruku na svog oca, kazni tako da se stavi u džak sa petlom, majmunom i zmijom i da se baci u morske dubine. Namera tih zakonodavaca pri stvaranju takvog zakona, koji izgleda svirep u naše vreme, bila je da se zločinac kazni društvom opasnih i omrznutih životinja. Ali šta je bes tih nemih životinja kad se uporedi sa besom proklinjanja koje probija sa usahlih usana i iz bolnih grla prokletih u paklu, kad u svojim sapatnicima ugledaju one koje su im pomagali u grehu i na njega ih navodili, one čije su reči posejale u njihov duh prvo seme zle misli i zbog života, one čiji su ih nepristojni podsticaji vodili u greh, one čije su ih oči kušale i odmamile ih sa puta vrlina. Oni se okreću tim saučesnicima i grde ih i kunu ih. Ali oni su bespomoćni i beznadežni: sada je prekasno za kajanje.
Iz romana Portret umetnika u mladosti