Ono, istina, da se onima što su sad skoro umrli iznosi na grob i razdaje još i svake subote i praznika, ali onima, starim mrtvacima, koji su već i po nekoliko puta prekopavani, njima se samo tada, na zadušnici, iznosi i razdaje, jer vele: oni, onako stari, odavna umrli, već i ne jedu. Dosta je njima posle samo pomen i molitva.
I zaista, na taj dan, njihovi, živi, dolaze im. Iznose im jela, pića i razdaju. Na taj dan, mada muški ne idu na groblje, i čaršija je zatvorena. Od žena ne može da se prođe. Iz sviju mala, kapija i čaršije, stiču se i idu drumom što vodi groblju. Stare, poštapajući se, u praznična odela, sa svećama, zajedno sa obudovljenim snahama i kćerima idu napred, a iza njih nose sluge spremljena jela, piće. I to toliko, kao da će na groblju da godinuju. Cela kuća se iznosi. A još, pored toga, opet, svaki čas zastajkuju, osvrću se i vraćaju sluge da od kuće još štogod ponesu što su one zaboravile, a sad se, usput setile (a naročito je to ono što je pokojni za života rado jeo). I tako u povorkama, iz svih maala otiskuju se i žure ka groblju. A groblje nije daleko. Ono je odmah tu, blizu, do varoši. Ograđeno zidovima, sa crkvom u sredi od koje se samo njen ugnut krov i krst vidi. Veliko je i prostrano groblje! Kažu: da se četrnaest kolena ljudi tu isposaranjivalo. A ovo, sada, petnaesto je koleno koje počelo da se saranjuje!
Iz pripovetke Zadušnica (zbirka pripovedaka Božji ljudi)