Bila je to i njegova i njena prva godina u Torontu, a ovde čovek može da bude neopisivo usamljen. Njih dvoje su bili dve izgubljene krhotine stare Evrope nošene Kanadom, ne samo u stranoj zemlji, već u drugom svetu. Ali sreli su se, ušao je sasvim slučajno u neki mali restoran u kojem je ona bila kelnerica, a kasnije, posle njegove noćne smene - tada je radio u skladištu jedne velike firme za promet prehrambenim proizvodima - često je pre podne dolazila kod njega. Sve je bilo tako tiho. Svi stanari su u to doba bili na poslu i dok je ceo grad radio u tišini jutra, njih dvoje su se voleli, ljubavni par odsečen od sveta. Bili su stranci jedno za drugo, on Nemac, ona Litvanka, izgnani, izbeglice u doba velikog, nikad zaustavljenog bega, list otrgnut s drveta i konačno vetrom nanesen preko mora. Govorili su mešavinom engleskog, koji niko od njih dvoje nije dovoljno znao, i nemačkog, koji je i ona pomalo znala, ali činilo im se da im nije potreban nijedan jezik, postojao je drugi način sporazumevanja, očima, rukama, telom, jezik koji se uvek iznova otkriva kada se sretnu čovek i žena. Bilo je to divno doba. Ponekad bi u podne otišli na ostrvo i ležali na pesku, koji je bio topao kao svež pepeo tek ugaslog leta, uživali u svežini koju je donosilo more i kada bi se vraćali u grad činilo im se kao da dolaze iz nekog drugog sveta u kojem su bili potpuno sami, u kojem ne postoje ni beg ni stranci.
Iz priče Grad koji najbrže raste