- Dmitrije Joniču - reče Jekaterina Ivanovna sa veoma ozbiljnim izrazom lica, pošto promisli. - Dmitrije Joniču, ja sam vam veoma zahvalna na počasti, ja vas poštujem, ali... - ona ustade i nastavi stojeći - ali, izvinite, ne mogu da vam budem žena. Govorimo ozbiljno. Dmitrije Joniču, vi znate da ja najviše u životu volim umetnost, ja ludo volim muziku, njoj sam posvetila sav svoj život. Ja želim da budem umetnica, ja želim slavu, uspeh, slobodu, a vi hoćete da nastavim da živim u ovom gradu, da produžim ovaj prazan, besmislen život koji je za mene postao neizdržljiv. Da postanem supruga, o ne, oprostite! Čovek mora da teži ka višim, sjajnim ciljevima, a porodični život bi me sputao zanavek. Dmitrije Joniču (ona se malo nasmeši, pošto se, izustivši "Dimitrije Joniču", setila "Alekseja Feofilaktiča"), Dmitrije Joniču, vi ste dobar, pametan čovek, vi ste bolji od svih... - navreše joj na oči suze - ja svom svojom dušom saosećam sa vama, ali... ali vi ćete da me shvatite...
I, da ne bi zaplakala, ona se okrete i izađe iz salona.
Starcevu prestade da uznemireno lupa srce. Kad izađe iz kluba, on prvo strže sa sebe krutu mašnu i punim grudima udahnu. Bilo ga je pomalo stid, i bilo mu je povređeno dostojanstvo - nije očekivao da će biti odbijen - i nije mogao da veruje da su ga svi njegovi snovi, čežnja i nade doveli do tako glupavog kraja, kao u maloj diletanskoj pozorišnoj predstavi. I žao mu je bilo sopstvenog osećanja, te svoje ljubavi, toliko žao da bi, po svoj prilici, najradije iz sve snage briznuo u plač ili bi kišobranom razvukao preko širokih Pantelejmonovih leđa.
Iz priče Jonič