Kradom pogledah Pat. Eno je gde prolazi u svojoj haljini, mlada i lepa, kao svetao plamen života. Ja je volim. Kad god je pozovem, ona mi dođe. Nema nikakve prepreke, možemo da budemo bliski koliko je ljudima uopšte moguće. Pa ipak, sve to katkad, na neki zagonetan način, postaje mračno i bolno. Ne mogu da je izdvojim iz spleta stvari, ne mogu da je iščupam iz kruga njena života, jer je život iznad nas i u nama. Nameće nam svoje zakone, svoj duh, svoju prolaznost, sumnjiv sjaj sadašnjosti koja neprekidno nestaje, blistavu iluziju osećanja koja se uvek gube u ostvarenju. Nikad se ne mogu zadržati, nikada! Nikad se ne može raskinuti zveketav lanac vremena, nikad se pokret ne može pretvoriti u odmor, strast u smirenost, padanje u nepomičnost. Ja ne mogu nju da izdvojim iz minulih događaja, iz onoga što je bilo ranije, pre no što sam je upoznao, iz hiljade misli, iz njenih uspomena, iz onoga što je nju obrazovalo pre nego što sam ja došao. Ne mogu da je odvojim čak ni od ovih ljudi...
Žena pored mene govorila je svojim prodornim glasom. Tražila je prijatelja samo za jednu noć. Htela je deo tuđeg života, da bi se njime rasplamtela, da bi zaboravila sebe i suviše bolnu svest da nikada ništa ne ostaje, ni ona, ni on, a najmanje njih dvoje zajedno. Ne traži li ona, u suštini, isto što i ja? Druga, da bi zaboravila samoću i podnela besmislenost života?
Iz romana Tri ratna druga