Artnit

- Da - reče Evald sa čudnovatim smeškom - ja čak ne moram da idem ni smrti u susret. Mnogi ljudi je usput sreću. Ona se plaši da stupi u njihove kuće i poziva ih napolje, u tuđinu, u rat, na visoku kulu, viseći most, u divljinu ili ludilo. Mnogi odlaze po nju i nose je na svojim ramenima kući, a da to i ne primećuju. Jer smrt je troma; kad je ljudi neprekidno ne bi uznemiravali, možda bi i zaspala.

I najednom on sve to vide u drugoj svetlosti. "Slepo crevo! Bubreg", reče on sebi. "Nije u pitanju slepo crevo, nije u pitanju bubreg, već je u pitanju život i... smrt. Da, bio je život i evo odlazi, odlazi, a ja ga ne mogu zadržati. Da. Zašto obmanjivati sebe? Zar nije jasno svima, osim meni, da umirem i pitanje je samo broja nedelja, dana - odmah, možda. Bila je svetlost, a sad je mrak. Ja sam bio ovde, a sad ću biti tamo! Kuda?" Obuze ga jeza, prestade disati. Čuo je samo udarce srca.

Gospodin Saval, kojega su u Mantesu zvali "čiča Saval", upravo je ustao. Padala je kiša. Bio je tužan jesenji dan; lišće je padalo. Ono pada polako za vrijeme kiša, kao druga gušća i sporija kiša. Gospodin Saval nije bio veseo. Hodao je od kamina do prozora, od prozora do kamina. Život ima sumornih dana. On će odsad provoditi samo sumorne dane, jer su mu šezdeset i dvije godine. Samac je, neženja, bez ikoga. Kako je tužno umrijeti ovako, sasvim sam, bez odane ljubavi!

Ne znam da li su ljudi na nas više kivni kad im se nada izjalovi no što su nam zahvalni kad im učinimo dobrotu. Naročito, prijatelju moj, pošto ove sitnice spadaju u moj djelokrug, to mogu da se zadržim malo duže na onome što mislim da znam, naročito nemojte biti suviše povjerljivi, ni banalni, niti pretjerano uslužni, jer to su tri opasnosti.

Odavde možemo krenuti još dalje u prošlost, dalje od Pejtera, pa čak i od Vazarija, od kojeg potiču gotovo svi podaci poznati o nastanku slike. Moramo se vratiti istinskoj ženi. Pošto je sa šesnaest godina postala treća supruga tridesetpetogodišnjeg Frančeska del Đokonde, Mona Liza di Anton Marija Gerardini je 1503. napunila dvadeset četiri godine. To se verovatno dogodilo sredinom četvorogodišnjeg razdoblja kad je Leonardo povremeno radio na njenom portretu.

Tragična sudbina nekih odabranih umetnika Kvatročenta može biti odgonetnuta samo dubljim ulaženjem u rascepljenju, necelovitu dušu Kvatročenta, dušu, koju su razdirali suprotstavljeni hrišćanski i paganski momenti. Tragična sudbina Botičelija, najvećeg umetnika Renesanse, koji nam je tek u novije doba postao razumljiv i blizak, daje ključ za razumevanje još uvek neodgonetnute tajne Renesanse.

The Italian neoclassical sculptor Antonio Canova was known as the creator of marble sculptures, which were delicately sculpted into naked people. One of his most famous sculptures is Psyche Revived by Cupid's Kiss, also known as Psyche and Cupid, which he sculpted between 1787 and 1793. In this sculpture, Canova portrayed the loving embrace of two major characters from Greek mythology: Love, or Cupid in Latin, and the soul, Psyche. He captures two sides of love; its incredible strength and its fragility and tenderness. The original Psyche Revived by Cupid's Kiss sculpture is currently on display at the Louvre in Paris.

A collection of poems Words (French: Paroles) by famous and popular French poet Jacques Prévert is first published in 1946. The very short poem The Garden (French: Le Jardin) from this collection defines a stereotype, the moment of the emperor differently and originally and captures feelings and pour it into words. Within the lines of the poem, Prévert managed to paint happiness with few words and gives a message that little things are those that move us and make us stop in time.

Thousands and thousands of years
Would not suffice
To tell
The tiny second of eternity
When you kissed me

The series of works by the Romanian sculptor Constantin Brâncuși, entitled The Kiss, is one of the most famous depictions of love in the history of art. There were several versions of The Kiss that Brâncuși sculpted, each of them simplifying the concept of sparse objects and geometry in his forms further. The original sculpture is in Muzeul de Arta in Romania. This early plaster sculpture is one of six casts that Brâncuși made of the 1907–08 The Kiss. The sculpture The Kiss, which can be seen at the Philadelphia Museum of Art, marked a great departure from the emotional realism of the famous sculpture.