U grčko-rimskoj kulturi hrast je bio posvećen Zevsu, odnosno Jupiteru. Venčanje Jupitera sa boginjom hrasta, Junonom se slavilo svake godine u hrastovom gaju, a učesnici ove proslave nosili su vence od hrastovog lišća na glavama. Hrastov venac je dodeljivan kao nagrada za spasavanje nečijeg života i kao znak pobede u Pitijskim igrama. Krune od lišća hrasta su dobijali rimski zapovednici tokom pobedničke parade.
U keltskoj tradiciji hrast se smatra svetim drvetom i posvećen je Dagdi. U tradiciji Druida, on je sveto drvo zajedno sa belom imelom, koja na njemu raste.
U hrišćansvu hrast je simbol Isusa Hrista kao snage u vremenima teškoća i nemira i predstavlja postojanost u veri i vrlinama.
Duh hrasta se razlikuje od vile i može postati veoma ljut ako se drvo seče ili divlja životinja bude povređena. Oboriti zdrav hrast verovalo se da donosi nesreću. Takođe, verovalo se da u šupljim hrastovim stablima svoj dom prave patuljci i vile. Da bi se osnažila vitalna energija treba zagrliti hrastovo drvo, kažu stara verovanja.