Artnit

Stefan Tanasijević

Stefan Tanasijević

Smrt voljenog čoveka, nestajanje njegovog telesnog prisustva, taj neprolazni bol koji prati ono “nikad više“, može da se, isto kao i vrhunski trenuci u životu, pretvori u svest o večnom prisustvu.

Ljudi se uzalud teše mišlju da se njihov život nastavlja u sećanju drugih, u životu njihove porodice, u njihovim neprolaznim delima, u slavi koja se proteže kroz mnogo vekova. Sve ima kraj; ne samo ja sam i drugi ljudi; kraj imaju i čovečanstvo i sva njegova dela. Sve tone u zaborav i biva kao da nikad nije postojalo.

Dve stvari su sigurne: 1) ljude više ne zanima šta se dešava drugim ljudima; i 2) sve postaje svejedno. Eto šta se dogodilo, a ipak se ništa neće promeniti za Stjuarta i mene. Stvarno promeniti, mislim. Ostarićemo, oboje, to se već vidi na našim licima, u ogledalu, na primer, onih jutara kada oboje koristimo kupatilo u isto vreme. Promeniće se neke stvari oko nas, postaće lakše ili teže, ovakve ili onakve, ali ništa i nikada neće biti istinski drugačije. Verujem u to.

- Neprestance je teturala od stolice do postelje, i od postelje do umivaonika - pripovijedaše Sternberger - pa sam se bojao da ne padne i ne ostane na mjestu mrtva. Nije mogla prestati govoriti, i nije mogla prestati pušiti, i nije mogla prestati hodati gore-dolje. Ali to nije bilo zato što je bila na samrti. Ona je prezirala smrt. Ona ne bi ni za kim plakala, ne bi plakala ni za samom sobom. Nije plakala ni za Saccom i Vanzettijem.

“Ništa neću učiniti; zauvijek sam sebi zabranio svako političko djelovanje.“ Poput nekog hirovitog boga, odbijao sam da na svijet istresem breme svoje mračne volje. Baviti se politikom značilo je svoditi ljude na njihovu dodirljivu vanjštinu, postupati s njima kao sa slijepim masama, da bih jedino sebi obezbijedio povlasticu da postojim kao živa misao; ali, sama ta misao, da bi prodrla u mlitava tijela, da bi ih pokrenula, trebalo je da postane mehanička, mračna sila u kojoj više nisam prepoznavao sebe.

Nedelja, 03 Decembar 2023 16:39

Ežen Jonesko - Dole političari!

Zašto je svet dat na upravljanje političarima? Zašto se upravljanje svetom ne može poveriti naučnicima, moralistima? Naučnici postaju sluge političara, tih žilavih primitivaca, rade sve što političari zažele u ime zastarelih i prilično sumnjivih ideja: državnih razloga, nacionalizama, pseudorevolucije i pseudonaprednosti. Ali političari raznih imperijalizama, hegemonija ne samo da usporavaju evoluciju i napredak, već ugrožavaju čovekov život, čovekov opstanak i njegov identitet.

Nedelja, 26 Novembar 2023 17:09

Pol Serizije - Berba jabuka

Francuski slikar Pol Serizije je bio pionir apstraktne umetnosti i inspiracija za avangardni pokret Nabis, sintetizam i kloazonizam. Tokom 1890-ih godina naslikao je brojne slike bretonskih žena i scene iz svakodnevnog života, sve u stilu na koji je uticalo njegovo interesovanje za japanske grafike i Gogenov kloazonizam. Slika Berba jabuka koju je naslikao 1891. godine predstavlja vrhunac njegovog istraživanja sintetizma i primer jednog od mnogih dostignuća Pola Serizijea u spajanju dekoracije sa likovnom umetnošću. Danas se ova slika nalazi u privatnoj kolekciji.

Organizam muškarca je rđavo prilagođen životu! Može nečiji život da bude moralan i savestan, ipak se u dubini duše uvek budi nezajažljivost, čežnja i neko osećanje pustoši. Da li je i kod žena tako? Ko bi to mogao reći? Pa ipak, ljudi koji daju maha svojim prohtevima za novinama, za buntovnim čežnjama, za novim pustolovinama, novim opasnostima, novim zadovoljstvima, ti ljudi nesumnjivo pate od onog osećaja koji je suprotan osećaju gladi, oni pate od prezasićenosti. Nema spora - civilizovan čovek je neprilagodljiva životinja!

Čitajte što je mogućno manje estetsko-kritičkih rasprava, - to su ili pristrasna gledišta, okamenjena i obesmislena u svojoj beživotnoj otvrdlosti, ili pak vešte igre rečima, kod kojih danas prevagne jedno a sutra drugo, onom prvom potpuno suprotno shvatanje. Umetnička dela beskrajno su osamljena, i ponajmanje se mogu dosegnuti kritikom. Samo ljubav može da ih dokuči i drži, samo ona može da bude pravedna prema njima.

... Ah, ja u tome prepoznajem naše današnje mlade ljude, koji su malo zagrizli u nauku, i koji su od toga bolesni, jer nisu mogli da zadovolje stare ideale o apsolutnom, koje su usisali sa mlekom svojih dojkinja. Vi biste hteli da u naukama nađete, jednim udarcem i potpuno, sve istine, dok ih mi jedva otkrivamo, dok će one bez sumnje uvek biti samo večno istraživanje. I onda, vi ih poričete, bacate se ponovo u okrilje vere, koja vas više neće, pa postajete pesimiste... Da, to je bolest kraja ovog veka, vi ste Verteri koji su se vratili.

“Pretvaraš se, kažeš mi, kao da ne razumeš ono što kažem. Ja, ipak, tvrdim da niko ne može prijatno živeti ako u isti mah i pošteno ne živi. Ali to ne može biti slučaj kod nemih životinja, ni kod onih koji svoje dobro odmeravaju prema jelima. Jasno i otvoreno posvedočujem da život koji ja smatram za prijatan nikome ne može pasti u deo bez vrline.“

Vi ste ovde: Home Društvo Stefan Tanasijević