Srbi kao seljaci, žive samo od zemlje i od stoke. Istina da i među njima ima trgovaca koji kupe svinje i ostalu stoku, kao i zvjerinje, vosak, med i druge sitnice, ali i oni na kući žive kao i ostali seljaci. Od seljaka ima kovača (koji kuju i kleplju sekire, motike i raonike; a kotlove krpe i ostale kojekakve sitnice kuju turski Cigani po varošima), tufegdžija, terzija i ćurčija, kačara, kolara dunđera (drvodelja), konopčara, po đekojim mjestima i lončara. Dunđer je svaki i zidar, kao i ćurčija terzija. Terzija, kao i kačar i dunđer, ne rade zanate kod svoje kuće, nego kod onoga kome rade. Seljaci i po gradovima i varošima najviše grade kuće i ostale zgrade. Ove drvene zanate zna gotovo svaki Srbin, samo što nema svaki alata, na primer, da načini iznova bure ili kola, ali obruč nabiti, oko kola ili u vodenici što popraviti, za to slabo ko traži majstora. Tako isto Srbi sami građu sijeku, sami (osobito siromasi) kuće i ostale zgrade prave; svaki Srbin opanke sam sebi gradi. Kašike, čanke i korita obično grade karavlaški Cigani, koji se skitaju po zemlji, pa prodaju ili daju za brašno ili za drugo što. Srpkinje siju, rede i predu kuđelju i lan, boje (čivitom, broćem, metvicom, zanovijeću, i tako dalje) i predu vunu, tkaju platno, i sukno, vezu, pletu čarape i rukavice. Osim ovi ženski poslova, one još rade i s ljudima u polju, na primer, žanju, kopaju, kupe sijeno i šljive, beru kukuruze i vinograde, i tako dalje.