A ipak vidimo, da neprosvijećena većina čovječanstva, koja stupa širokom cestom jednostavnog, zdravog razuma, i kojom upravljaju zapovijedi prirode, većim dijelom živi mirno i spokojno. Njima ništa, što je obično, ne izgleda neobjašnjivo ili teško razumljivo. Oni se ne žale, da njihovim osjetilima nedostaje očevidnost, i nalaze se izvan svake opasnosti da postanu skeptici. Ali čim se odvoje od osjetila i instinkta, da bi pošli za svjetlošću višeg principa, da bi rasuđivali, meditirali i razmišljali o prirodi stvari, u njihovu duhu niče na hiljade sumnja o stvarima, koje su im ranije izgledale potpuno razumljive. Njihovu pogledu se razotkrivaju predrasude i zablude osjetila i nastojeći da ih isprave razumom, oni neosjetno dospijevaju u čudne paradokse, poteškoće i protivurječnosti, koji se množe i rastu što dalje napreduju u umovanju, dok se najzad, poslije lutanja kroz mnoge zamršene labirinte, ne nađu upravo tamo gdje su bili, ili, što je još gore, dok se ne smire u beznadnom skepticizmu.
Iz dela Rasprava o principima ljudske spoznaje