I s vremenošću nedjeljivo je povezana individualnost. Ona se ne sastoji ni u čemu drugome do u jednokratnosti i jedinosti. Ono realno je prolazno i time također nepovratno; svakako uvijek ponovo nastaje ono istovrsno, ali nikada ono istovetno. To vrijedi za povijesne događaje jednako kao i za kozmička kretanja, za osobe jednako kao i za stvari. Samo se ono opće vraća, za sebe uzeto ono je bezvremeno, uvijek bitkujuće, "vječno". Ta se bezvremenost nekoć u staroj ontologiji razumijevala kao neki bitak višega reda, štoviše, kao jedini istinski bitak. No ona je uistinu prije neki nesamostalan, naprosto "idealan" bitak: a realnost ono opće nema nigdje drugdje do u vremenim i individualnim realnim slučajevima. Što je nekoć važilo kao carstvo savršenstvo, carstvo bitnosti, čije slabe paslike trebaše da budu stvari, upravo se to ispostavilo kao carstvo nepotpuna bitka koje se osamostaljivalo samo u apstrakciji. U tom uvidu leži možda najopipljivija opreka nove ontologije prema staroj.
Iz dela Novi načini ontologije
