Žan Žak Ruso smatra da je nejednakost među ljudima glavni izvor svih zala u društvu. Zato je on žestoki protivnik svih oblika vladavine koji se temelje na nejednakosti. On strogo razlikuje nejednakost koju je uspostavila sama priroda, kao što je na primer, razlika u godinama, starosti, zdravlju, fizičkoj snazi i intelektualnim sposobnostima, koju on naziva prirodnom ili fizičkom, od one koja nastaje u društvu, na temelju neke vrste društvene konvencije koja se uspostavlja raznim vrstama prinude članova društvene zajednice putem izbora i slično, koju on naziva moralnom ili političkom nejednakošću.
Ruso smatra da nejednakost među ljudima nije oduvek postojala. Ljudski rod u svom prirodnom stanju nije poznavao, ni moralnu, ni političku nejednakost, jer nije bilo privatnog vlasništva. U Raspravi o poreklu i osnovama nejednakosti među ljudima on kaže: "Prvi koji se, ograđujući neko zemljište, usudio reći: Ovo je moje, i naišao na dovoljno glupe ljude da u to poveruju, bio je istinski osnivač civilizovanog društva. Nije li zločine, ratove, ubistva, bedu i užase neko mogao uštedeti ljudskom rodu da je, čupajući kolce i zatrpavajući jarak, doviknuo bližnjima: "Ne slušajte tog varalicu! Izgubljeni ste ako zaboravite da plodovi pripadaju svima, a zemlja nikome!"
Sposobnost slobodnog delovanja i usavršavanja, koja je od svih živih bića svojstvena samo čoveku, dovela je na kraju do nejednakosti u društvu. Zato je i istorija kulture i civilizacije za Rusoa samo proces "progresivne degradacije" morala i ljudske sreće. Ljudi u prirodnom stanju su bili slobodniji i srećniji nego u civilizovanom društvu.
Žan Žak Ruso smatra da su ljudi postali zavisni jedni od drugih čim su se stalno nastanili na određenoj teritoriji. Obrada metala i zamljoradnja pretvorile su površine pod šumama u obradivu zemlju. To je bila bitna pretpostavka nastanka privatnog vlasništva i društvenih zala koja ono reprodukuje: nejednakosti, bede i ropstva. Žan Žak Ruso zaključuje da je cenu društvenog razvoja čovek platio gubitkom jednakosti, slobode i sreće.
