Društvene revolucije se neprestano dižu sa samoubilačkom žestinom, koja proističe iz našeg nezadovoljstva sa poretkom u kome vlada zid košnice - poretkom suviše isključive ograđenosti koja nas lišava perspektive tako potrebne da bismo stekli pravu srazmeru u našoj veštini življenja. Ovo je sve indikacija da čovek nije građen kao pčela i stoga on postaje bezobzirno antisocijalan kada se ima na umu samo njegova društvena sloboda, a lična se previdi.
U našim veoma složenim savremenim uslovima, mehaničke snage su organizovane tako uspešno, da ono što proizvode ide daleko ispred čovekove selektivne i asimilativne sposobnosti, da bi on mogao uprostiti i dovesti u harmoniju sa svojom prirodom i svojim potrebama. Takav brz porast stvari sličan bujnoj vegetaciji tropskih krajeva donosi skučenost za čoveka. Gnezdo je jednostavno, ono ima laku vezu sa nebom; kavez je složen, skup i sam po sebi mnogo predstavlja i isključuje sve što se nalazi izvan njega. I savremeni čovek je zauzet izgrađivanjem svog sopstvenog kaveza. On brzo razvija svoj parazitizam na tom čudovištu, stvari, kojoj dopušta da ga okruži sa svih strana. On je uvek zauzet prilagođavanjem samoga sebe nekim mrtvim uglovima; ograničava se prema njenim ograničenjima i skoro postaje deo nje same.
Iz eseja Pesnikova škola