Nemajući izlaz za snagu svog uma, Safronov ju je pretekao u riječi i dugo ih nizao. Oslonivši glave na ruke jedni su ga slušali da ispune ovim zvucima pustu tugu u sebi, drugi su jednolično tugovali ne slušajući riječi i živeći u svakoj sopstvenoj tišini. Pruševski je sjedio na pragu barake i gledao u kasno veče svijeta. Vidio je tamno drveće i čuo ponekad iz daljine muziku što je uzbuđivala vazduh. Pruševski se svojim osjećanjima nije ničemu suprotstavljao. Njemu se život činio lijepim kada je sreća bila nedostižna i o njoj samo šuštalo drveće i pjevao duvački orkestar u sindikalnoj bašti.
Ubrzo je cijela zanatska zadruga, savladana opštim umorom, zaspala kao što je i živjela: u košuljama i pantalonama, da se ne napreže otkopčavanjem dugmadi, već da čuva snagu za proizvodni rad.
Samo je Safronov ostao bez sna. Gledao je ljude koji su ležali i s tugom je izjavio:
- Eh, ti, maso, maso. Teško je s tobom organizovati kostur komunizma. I šta ti treba, huljo? Pa, već si izmučila cijelu avangardu, gaduro!
I jasno svjestan jadne zaostalosti masa, Safronov se pribio uz jednog od tih izmorenih spavača i utonuo u dubinu sna.
Iz romana Iskop