Društvena dezorganizacija je stanje u kome društvene grupe gube kontrolu nad svojim delom. Emil Dirkem je definiše kao "stanje neravnoteže i nedostatak društvene solidarnosti ili konsenzusa među članovima društva." V. I. Tomas i Florijan Znanjecki smatrali su da je socijalna dezorganizacija "smanjenje uticaja postojećih pravila ponašanja na članove grupa". Mabel Eliot i Frensis Meril pod društvenom dezorganizacijom smatraju poremećaj u komuniciranju i društvenom sukobljavanju. Predstavnici urbane sociologije Robert E. Park i Ernest Berges pretpostavljaju da društvo funkcioniše kao superorganizam. Ovaj organizam može rasti i menjati se, ali pošto stanovništvo i stresori rastu sledi "dezorganizacija" što uslovljava da društvo pravi promene kako bi povratilo stabilnost i popravilo "neorganizaciju".
U dobro organizovanom društvu razne institucije su harmonično prilagođene ili, drugim rečima, postoji funkcionalna ravnoteža između različitih elemenata društvene strukture. Kada postoji nedostatak prilagođavanja i ravnoteže a institucije ne funkcionišu na način koji zadovoljava sve pojedince, može se govoriti o društvenoj neorganizaciji. Društvenu dezorganizaciju treba posmatrati u smislu funkcionalne neravnoteže, koja podrazumeva neujednačenost unutar običaja, institucija, grupa, zajednica i društava. Ona često dovodi do lične dezorganizacije, pošto je svaki pojedinac društvena kreacija i njegovo "ja" je društveni proizvod. Međutim, može se zaključiti da ne postoje objektivni kriterijumi za merenje stepena neorganizovanosti. Da li situacija predstavlja organizaciju ili dezorganizaciju u velikoj meri je pitanje subjektivnog suda.