Izvor neverbalnih komunikacionih znakova može da bude biološko nasleđe. U nasleđene komunikacione znakove spadaju neki facijalni izrazi za emocije, nizovi stanja i pokreti različitih delova tela i znakovi u afilijalnom ponašanju. Neverbalni komunikacioni znakovi postoje i kod životinja, a na osnovu proučavanja i upoređivanja sa ljudskim naučnici su utvrdili brojne razlike. Oni su zaključili da se kod ljudi neverbalna komunikacija u najvećoj meri zasniva na učenju i da je većina neverbalnih komunikacionih znakova stečena tokom života socijalnim učenjem.
Od rođenja čoveka na neverbalne komunikacione znakove utiču različita lična obeležja poput pola, uzrasta, statusa, obrazovanja i osobina ličnosti. Vrste neverbalnih komunikacija značajno variraju u različitim kulturama. Zato čovek koji se seli u nepoznatu kulturnu sredinu doživljava stanje snažnog emocionalnog i intelektualnog poremećaja ličnosti, poznato kao kulturni šok. Posebno razlike u gestikulaciji mogu da zbune osobu koja se prilagođava potpuno novom načinu života. Na primer, u nekim kulturama su poljubac i zagrljaj prilikom susreta česti, a u drugim kulturama se to smatra neprikladnim.