Ubeđen sam da se u osnovi ovog nagona za obnavljanjem beskorisnog rada krije puki strah od rulje. Rulja (tako teče misao) je masa primitivnih zveri koje bi postale opasne ako bi imale slobodnog vremena; sigurnije je kad su previše zaposlene da bi mislile. Kada pitaju bogataša koji je slučajno intelektualno pošten, šta misli o poboljšanju uslova rada, on obično kaže nešto ovako:
"Znamo da je beda neprijatna; u suštini, ona je toliko daleko od nas da čak uživamo da kinjimo sebe mislima koliko je neprijatna. Ali ne očekujte da bilo što preduzmemo. Vas, niže klase, žalimo isto kao što bismo žalili šugavu mačku, ali borićemo se svim silama protiv svakog poboljšanja vaših uslova života. Osećamo da je tako mnogo sigurnije. Sasvim nam odgovara ovakvo stanje stvari, i nećemo rizikovati da vas oslobodimo, pa čak ni da vam poklonimo jedan sat dnevno. Eto, draga braćo, očigledno se morate znojiti kako biste platili naša putovanja u Italiju, pa se zato znojite i nosite se dođavola!"
Ovaj stav posebno zastupaju inteligentni, kultivisani ljudi; to se može pročitati u stotinama eseja. Malo je kultivisanih ljudi čiji su prihodi manji od, recimo, četiristo funti godišnje, pa je prirodno što se slažu s bogatima, jer zamišljaju da svaki ustupak sirotinji može da ugrozi njihovu slobodu. Predviđanjem neke sumorne marksističke utopije kao alternative postojećem društvu, obrazovan čovek više voli da sve ostane takvo kakvo je. Možda mu se baš i ne sviđaju bogataši, ali sklon je pretpostavci da čak i najvulgarniji među njima ne osuđuje njegova uživanja, i da mu je mnogo bliži nego neki siromah, pa je zato bolje držati se njih. Taj strah od navodno opasne rulje razlog je što su skoro svi inteligentni ljudi konzervativni u svojim stavovima.
Iz romana Niko i ništa u Parizu i Londonu