Zvezdana konstelacija mu je bila naklonjena i verovatno je doprinela da se održi u životu, jer je na svet došao “gotovo mrtav“, i tek zahvaljujući mnogim naporima uspeo je da ugleda svetlo dana. Posle te napomene sledi kratak opis kuće i mesta na kojem su se deca - on i njegova mlađa sestra - najradije zadržavala. No, potom Gete pripoveda zapravo samo o jednoj zgodi koja bi mogla da se smesti u “najranije detinjstvo“ (do četvrte godine?) i o kojoj je, izgleda, on sačuvao ličnu uspomenu.
Ta priča glasi: “... i omileh trojici braće fon Oksenštajn, sinovima preminulog načelnika opštine, koja stanovahu u susedstvu, pa su se bavili mnome i svakojako me zadirkivali.“
“Moji su pričali rado o svakakvim ugursuzlucima kojima su me dražili ti, inače, ozbiljni i usamljeni ljudi. Navešću samo jednu od tih ludorija. Bio je upravo grnčarski vašar, a nije se jedino kuhinja opskrbila za ubuduće glinenim posuđem, nego su i nama, deci, kupili slično, umanjeno, za igranje. Jednog lepog popodneva, dok je u kući vladao potpuni mir, vršljao sam sa svojim čancima i loncima po Geräms-u“ (spomenuto mesto koje gleda na ulicu) “i pošto iz toga više ništa zabavno nije proizilazilo bacio sam jedan lončić na ulicu i obradovao se kada se on veselo razbio. Oksenštajnovi, koji su videli kako sam u tome uživao, da sam čak radosno zatapšao ručicama, dovikivali su: “Još!“ Nisam oklevao, nego i grnac, a na stalno ponavljani poziv “još!“, jedni za drugima na pločnik poleteše svi čanci, zdelice i tanjirići. Moji susedi su nastavili da mi oduševljeno odobravaju, a ja sam bio jako radostan što im pričinjavam zadovoljstvo. Moja zaliha je bila potrošena, a oni su neprekidno dovikivali: “Još!“ Požurio sam stoga strmoglavo u kuhinju i uzeo zemljani tanjir čije je lomljenje, razumljivo, proizvelo još veseliji prizor; i tako sam ja trčao tamo-amo, donosio tanjir za tanjirom, sve po nizu koji sam mogao da dohvatim na polici, a pošto se oni nisu nikako zadovoljavali - produžih da pravim rusvaj i sa svim suđem koje sam bio kadar da ponesem. Tek kasnije se pojavio neko da bi branio i sprečavao. Nesreća je bila učinjena, i za onoliko slomljenog posuđa dobili smo bar veselu priču kojom su se osobito zločesti začetnici zabavljali do kraja svog života.“
Iz knjige Psihoterapija i telepatija