Artnit

Sreda, 04 Januar 2017 12:20

Sigmund Frojd - Jedna zgoda iz detinjstva Johana Volfganga fon Getea Istaknut

Johan Volfgang fon Gete Johan Volfgang fon Gete

“Ako pokušamo da se setimo onoga što nam se dešavalo u najranijem detinjstvu, čest je slučaj da ono što su nam drugi pričali mešamo sa onim što je doista naše sopstveno iskustvo.“ Ovu napomenu iznosi Gete na prvim stranicama životopisa na kojem je počeo da radi u starosti od šezdeset godina. Ispred životopisnog teksta stoje samo nekoliko obaveštenja o njegovom uspelom rođenju “28. avgusta 1749. godine, tačno na dvanaesti podnevni odzvon“.

Zvezdana konstelacija mu je bila naklonjena i verovatno je doprinela da se održi u životu, jer je na svet došao “gotovo mrtav“, i tek zahvaljujući mnogim naporima uspeo je da ugleda svetlo dana. Posle te napomene sledi kratak opis kuće i mesta na kojem su se deca - on i njegova mlađa sestra - najradije zadržavala. No, potom Gete pripoveda zapravo samo o jednoj zgodi koja bi mogla da se smesti u “najranije detinjstvo“ (do četvrte godine?) i o kojoj je, izgleda, on sačuvao ličnu uspomenu.

Ta priča glasi: “... i omileh trojici braće fon Oksenštajn, sinovima preminulog načelnika opštine, koja stanovahu u susedstvu, pa su se bavili mnome i svakojako me zadirkivali.“

“Moji su pričali rado o svakakvim ugursuzlucima kojima su me dražili ti, inače, ozbiljni i usamljeni ljudi. Navešću samo jednu od tih ludorija. Bio je upravo grnčarski vašar, a nije se jedino kuhinja opskrbila za ubuduće glinenim posuđem, nego su i nama, deci, kupili slično, umanjeno, za igranje. Jednog lepog popodneva, dok je u kući vladao potpuni mir, vršljao sam sa svojim čancima i loncima po Geräms-u“ (spomenuto mesto koje gleda na ulicu) “i pošto iz toga više ništa zabavno nije proizilazilo bacio sam jedan lončić na ulicu i obradovao se kada se on veselo razbio. Oksenštajnovi, koji su videli kako sam u tome uživao, da sam čak radosno zatapšao ručicama, dovikivali su: “Još!“ Nisam oklevao, nego i grnac, a na stalno ponavljani poziv “još!“, jedni za drugima na pločnik poleteše svi čanci, zdelice i tanjirići. Moji susedi su nastavili da mi oduševljeno odobravaju, a ja sam bio jako radostan što im pričinjavam zadovoljstvo. Moja zaliha je bila potrošena, a oni su neprekidno dovikivali: “Još!“ Požurio sam stoga strmoglavo u kuhinju i uzeo zemljani tanjir čije je lomljenje, razumljivo, proizvelo još veseliji prizor; i tako sam ja trčao tamo-amo, donosio tanjir za tanjirom, sve po nizu koji sam mogao da dohvatim na polici, a pošto se oni nisu nikako zadovoljavali - produžih da pravim rusvaj i sa svim suđem koje sam bio kadar da ponesem. Tek kasnije se pojavio neko da bi branio i sprečavao. Nesreća je bila učinjena, i za onoliko slomljenog posuđa dobili smo bar veselu priču kojom su se osobito zločesti začetnici zabavljali do kraja svog života.“

Iz knjige Psihoterapija i telepatija

Pročitano 2763 puta Poslednji put izmenjeno Utorak, 08 Septembar 2020 10:38

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Društvo Sigmund Frojd - Jedna zgoda iz detinjstva Johana Volfganga fon Getea