Ja jesam ružan, ali mogu kupiti najljepšu ženu. Dakle, ja nisam ružan, jer je djelovanje ružnoće, njena odbojna snaga, uništena pomoću novca. Ja sam - prema svojoj individualnosti - hrom, ali mi novac pribavlja 24 noge; dakle, ja nisam hrom; ja sam rđav, nepošten, nesavjestan, glup čovjek, ali je novac cijenjen, dakle, cijenjen je i njegov posjednik. Novac je najviše dobro, dakle, njegov posjednik je dobar, novac me, osim toga, oslobađa muke da budem nepošten; dakle, unaprijed se pretpostavlja da sam pošten; ja sam bez duha, ali novac je zbiljski duh svih stvari, pa kako bi njegov posjednik bio bez duha? Osim toga, on može kupiti umne ljude, a onaj koji ima moć nad umnim ljudima, nije li on umniji od umnih! Ja, koji pomoću novca mogu sve za čim čezne ljudsko srce, ne posjedujem li ja sve ljudske moći! Ne pretvara li, dakle, moj novac sve moje nemoći u njihovu suprotnost?
Ako je novac veza koja me vezuje za ljudski život, za društvo, za prirodu i ljude, nije li novac veza svih veza! Ne može li on razriješiti i vezati sve veze! Nije li on zato i opće svojstvo razdvajanja? On je prava moneta razdvajanja kao što je i pravo sredstvo veze, galvano-kemijska snaga društva. (...)
Iz dela Ekonomski-filozofski rukopisi