Deni Didro smatra da postoje dve vrste ljudi. Tako za prvu vrstu smatra veštačkog čoveka koji pripada društvu i prilagođava se društvenoj praksi i teži da ugodi. Ovog čoveka poredi sa običnom veštačkom, neprirodnom malom figurom karikatirusta njegovog doba. Ali, unutar ovog čoveka je zatvoren silovit, smeo, mračan, zločinački instinkt koji želi da provali, i ako se kontroliše na pravi način, odgovoran je za veličanstvena dela genija. Didro zatim ističe da kada priroda stvara ovog genija, ona mu pripaljuje buktinju na glavi i ispraća u svet rečima: "Idi, budi nesrećan." Genije ove vrste ne može da bude ukroćen i nema ništa zajedničko sa racionalnim pravilima. "Ah, kako je genijalcima blisko ludilo. Ljudi ih zatvaraju i vežu lancima ili im podižu spomenike", napisao je Didro.
U tipičnom odeljku u Salonu iz 1765. godine, jednom od ranih dela umetničke kritike na pariske umetničke izložbe, Deni Didro daje svoju himnu geniju, nasuprot talentu, pravilima, vajnim vrlinama XVIII veka, kao što su razumnost, racionalnost, mera, proporcija i svemu drugom. On piše: "Čuvajte se onih čiji su džepovi puni esprit - domišljatosti - i koji ovu domišljatost rasipaju u svakoj prilici, svugde. Oni u sebi nemaju demona, oni nisu smrknuti, tmurni, melanholični ili ćutljivi. Oni nikada nisu ni neugodni ni budalasti. Ševa, zeba, konopljarka, kanarinac, cvrkuću celi božji dan, a kada sunce počne da zalazi, stavljaju glavu pod krilo i zaspu. Tada genije uzima svoju lampu i pali je. Ova mračna, usamljena, divlja ptica, ovo neukrotivo stvorenje, sa svojim tamnim melanholičnim perjem, otvara svoje grlo i počinje svoju pesmu, čini da lugovi odjekuju i narušava tišinu i tamu noći."