Vođa mora biti "prvi među jednakima" i da sa masom ima neke zajedničke osobine. Poverenje se delimično zasniva na činjenici da on ima nešto zajedničko sa onima na koje želi da utiče - prošlost, nacionalnost, religiju, ideologiju, zanimanje, a delom na neodložnosti potreba pojedinaca i grupa. Rene Miler za vođu kaže da on ne pada odozgo, već "njega masa uzdiže iznad sebe da joj razapne novo nebo".
Ubeđivač koji se odlikuje intelektualnim sposobnostima i koji ima stila u obrazlaganju i dokazivanju svojih stavova ima više izgleda da bude prihvaćen kao vođa. Džordž Meredit o tome kaže: "govorio je kao da je video istinu, i, držeći se toga, njemu veruju oni koji ga nisu razumeli i ućutkuju oni koji su ga razumeli."
Analizirajući govorničke učinke u govorima Bruta i Antonija, nakon ubistva Julija Cezara u istoimenoj drami od Vilijama Šekspira Kim Lundholm je tvrdio da sugestibilnost slušalaca raste kada im se nameću pojmovi i predstave koje im nisu sasvim jasne i o kojima nisu mogli da stvore određeni sud. Istraživanja propagande pokazuju da sugestibilnost uveravanja raste kod publike u svim stvarima gde ona nema određeno mišljenje.
Potrebno je da masa svog budućeg vođu doživi kao čoveka jake volje, u prvom redu kao čoveka od akcije. "Učitelji zabluda besednici sa plamenom sugestivne moći i snage svojim paklenim vizijama na juriš duhove osvajaju" kaže Fridrih Niče. Zato je verovatno Benito Musolini urlao dok je držao svoje govore: "Da! Ja sam od te strasti, od te bolesti i pomahnitao. Ona gori i plamti, ona me kida i razdire iznutra kao telesni bol; hoću svojom voljom da zagrebem jedan znak u vreme i epohu kao lav svojom kandžom: ovako."
Ubeđivač koji želi da bude vođa se ne služi samo rečima nego i drugim znacima - izgled, pokret, grimasa, gest. Vešto planirana iskrenost i spontanost će učiniti da verbalna poruka više utiče na masu. Na primer, nešto dublji utisak ostavlja upotreba "patetičnog tona" koja uvek stvara utisak da je neki čovek iskreno i duboko vezan uz neki ideal.