Momo Kapor - Povratak
U starim gradovima obuzima nas neka nerazumljiva glad. Zar je moguće da su ova mesta postojala i pre nego što smo kročili nogom na njihove trgove? Čini nam se, tako, da bi nam bilo potrebno najmanje nekoliko života, a ne samo ovaj jedan, tako kratak i tako zatvoren u okvire jednog grada, u tok jedne reke, u krletku jedne kuće... Tuđi gradovi nas uznemiruju: pokazuju nam ograničenost našeg saznanja, čine nas gladnim, a u isto vreme skromnim. Želeli bismo da poživimo jedan život na ovoj mansardi što gleda na Berninijevu fontanu, da kupujemo voće kod piljara na uglu Rue D'Alésia, da pijemo svoju kafu i čitamo novine pod onom tamo, plavo-belom tendom na Sintagmi...
Herodot - Ali ne mogu te nazvati srećnim, dok ne saznam da si svoj život srećno završio
Naljuti se tada Krez i uzviknu:
- Goste Atinjane, zar moju sreću smatraš za tako ništavnu da me nisi hteo uporediti ni s prostim ljudima?
Ernesto Sabato - Moj tunel, tunel u kome je proteklo moje detinjstvo, moja mladost, ceo moj život
Čas susreta je došao! Ali, da li su se prolazi stvarno sjedinili i naše duše spojile? Kakve li moje glupe iluzije u svemu tome? Ne, prolazi su i dalje bili paralelni kao i ranije, mada je zid koji ih je rastavljao bio kao neki stakleni zid, a ja sam mogao videti Mariju kao neku ćutljivu figuru koju nisam mogao dotaći...
Margaret Diras - Smrt i ljubav
J. A.: Bojite li se smrti?
M. D.: Ne znam. Ne umem da odgovorim. Otkako sam došla na more, ništa više ne znam.
J. A.: A sa mnom?
M. D.: Ranije i sada je između tebe i mene ljubav. Smrt i ljubav. Biće ono što hoćeš da budeš, ti.
Margaret Jursenar - Ista kiša latica ne prosipa se nikada dva puta na istu ljudsku sreću
Jednoga jutra, dok mu je Dama trljala noge, Žen-Ši se osloni na lakat i, tražeći nasumice Damine ruke, promrlja:
- Mlada ženo koja paziš onoga što će umreti, lagao sam te. Ja sam princ Žen-Ši.
- Kada sam došla k tebi, bila sam obična neuka malograđanka - reče Dama i nisam znala ko je princ Žen-Ši. Sada znam da je bio najlepši i najpoželjniji među ljudima, ali tebi nije potrebno da budeš princ Žen-Ši da bi bio voljen.
Rejmond Karver - "Snovi su ono iz čega se budimo"
Ona prinosi ruku i gleda je. - Ma šta kažete? - Sleže ramenima. Ponovo mi daje ruku. Ima još nešto da mi kaže. - Jednom, kada sam bila u srednjoj školi, referent za školska pitanja zamolila me da dođem u njenu kancelariju. Zvala je tako sve učenice, jednu po jednu. "O čemu sanjate?" pitala me. "Šta zamišljate da ćete raditi za deset godina? Dvadeset godina?" Bilo mi je tada šesnaest ili sedamnaest godina. Bila sam još dete. Nisam znala šta da odgovorim. Sedela sam kao mutava.
Žan Pol Sartr - S kakvom sam pohlepom jurio za srećom, za ženama, za slobodom
Ustao sam, ušetao se uzduž i poprijeko i, da skrenem misli na drugo, zavezem se u misli na svoj prošli život. Gomila sjećanja uskovitla se bez reda preda mnom. Bilo je ugodnih i neugodnih - ili sam ih barem tako ja krstio prije. Oživljavala su preda mnom lica i zbivanja. Iskrsne lice nekog malog noviliera, kojega je bik nataknuo na rogove u Valenciji za Ferije, pa nekog mog ujaka i Ramona Grisa. Sjećao sam se raznih doživljaja: kako sam bio nezaposlen tri mjeseca 1926, kako sam gotovo crknuo od gladi. Sjetio sam se jedne noći provedene na klupi u Granadi; već tri dana ne bijah ništa okusio, bio sam bijesan, nisam htio crći. Osmjehnuo sam se na to. S kakvom sam pohlepom jurio za srećom, za ženama, za slobodom. Zašto? Htio sam osloboditi Španiju, divio sam se Pi-i-Maralju, bio pristaša anarhističkog pokreta; govorio na javnim zborovima. Sve sam uzimao ozbiljno, kao da sam besmrtan.
Zdena Salivarova - Gde se denu, gde odlaze one vrednosti koje čovek za života stvori?
Sedim u autobusu, klatimo se, stara škoda i ne može drugačije, bar ne onda kad mora da se rve sa praškom kaldrmom. Kad izađemo iz grada možda će biti bolje, asfalt do Hradec Kralova, Brna, Bratislave, put dug i dosadan, ne možeš ni da čitaš, jedino da spavaš ili gledaš kroz prozor i razmišljaš i sećaš se, misliš na život koji si proživela i zamišljaš ga onakvim kakav bi želela da bude, iako takav neće biti, iza sebe ga imam jedva pola, a klati se gore od ove izanđale škode.
Bernard Šo - Stvarati život znači stvarati muku
HIGINS: - Ja marim za život, za čovečanstvo; a vi ste njegov deo koji je naišao mojim putem i bio sazdan u moj dom. Šta više možete da tražite, vi ili ma ko drugi?
LIZA: - Ja ne marim ni za koga ko ne mari za mene.
Lav Nikolajevič Tolstoj - Život, niz patnji koje se sve više povećavaju, leti sve brže i brže kraju, najstrašnijoj patnji
I opet je s tim tokom uspomena u njegovoj duši proticao drugi tok uspomena - kako se razvijala i napredovala njegova bolest. I ukoliko se više vraćao unazad, utoliko je bilo više života. Više je bilo i dobra u životu, i više je bilo i samog života. I jedno i drugo slivalo se skupa.