Mit da noj zabija glavu u pesak kada je ugrožen mogao je nastati na osnovu posmatranja ponašanja noja. Na primer, kada nojevi jedu biljke ili traže insekte na zemlji, lako može izgledati da su svoje glave zakopali u pesak, naročito iz daljine. Isto tako, nojevi često leže ravno na zemlji kada se osećaju ugroženo, a iz daljine je vidljivo samo njihovo veliko telo, zbog čega neki misle da bi ostatak mogao biti zakopan. Takođe, mužjaci noja iskopavaju veoma velike rupe u zemlji koje im služe kao gnezda. Dok se mladi ne izlegnu, mužjak i ženka naizmenično čuvaju jaja, posmatraju ih, okreću ih kljunovima. Ali, izdaleka može da se čini da je noj zabio glavu u tlo. Tu je i optička iluzija, u vrelom i pokretnom vazduhu iznad savane izdaleka, tanak vrat noja može "nestati" u pesku za posmatrača.