Artnit

Nedelja, 03 Juni 2018 10:50

Alfons Dode - Belka se nije ničega bojala Istaknut

Dijego Rivera - Glava koze Dijego Rivera - Glava koze

Kad bela koza stiže u planinu, sve se zadivi. Nikad stari borovi nisu videli ništa tako lepo. Dočekaše je kao malu kraljicu. Kestenovi su se savijali do zemlje, da je miluju krajem svojih grana. Zlatni bokori žutilovke razmicali su se ispred nje i mirisali su koliko su mogli. Cela joj je planina odavala počast.

Možeš misliti, Grengoare, koliko je naša koza bila srećna! Ni konopca, ni koca... ničega što joj je smetalo da skače, da brsti po svojoj volji... Tu je tek bilo trave! Do preko rogova, dragi moj!... I to kakve trave! Sočne, meke, zubaste, od tisuću biljaka... Sasvim drukčija od trave u zagrađenoj livadi. Pa tek cveće!... Velika plava zvonca, crveni veliki trov s dugačkim čašicama, čitava šuma od poljskoga cveća, prepuna sokovima koji opijaju!...

Bela koza, upola pijana, valjala se po travi, sa sve četiri u vis, i kotrljala niza strane, zajedno sa opalim lišćem i s kestenovima... Zatim bi najedanput skočila na noge. Hop! I odjurila bi, sa opruženom glavom, kroz česte i džbunove, čas na kakav ćuvik, čas u dno kakve jaruge, gore, dole, svuda. Rekao bi čovek da ima deset g. Segenovih koza u planini.

Belka se nije ničega bojala.

Iz pripovetke Koza gospodina Segena

Pročitano 2517 puta Poslednji put izmenjeno Petak, 10 Maj 2019 10:45

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Urbane životinje Alfons Dode - Belka se nije ničega bojala